Nedavno nas je sve blago receno sokirala tragedija na Pagu gdje otac baca svoju djecu niz balkon. Tko je god pri zdravoj pameti sigurno se zgrozio i promislio kako je to nezamisliv cin. Ja osobno kad sam to cula trnci su me prosli i bas iskreno suosjecala sa nevinom djecom. Sutradan vidim clanke po drustvenim mrezama,citam komentare... Jos me vise zgrozavaju, mrznja, osuda, bijes, vrijedanje.. Jasno je da ne podrzavam tog covjeka ne mogu nikad razumjeti zasto je to napravio i od kuda mu potreba za nanijeti bilo kome bol a kamoli svom djetetu. Ali nismo mi tu da sudimo, nismo ni da razumijemo jer to je naprosto nemoguce. Tu smo da gledamo realno stvari i da ne žmirimo pred nasiljem koje se dogada u nasoj blizini. Svi se ogradujemo nije nasa stvar a sutra kad se dogodi nesto zlo u prvim smo redovima za osudit, nesvjesni da smo kao drustvo jako otudeni i hladni. Kod vlastite djece ne gradimo empatiju i vec od najranije dobi djeca se rugaju i ponižavaju slabije, zanemarene. I na to žmirimo, pustamo ih da nemaju suosjecanje sa svojim vrsnjakom kojeg nema tko zagrliti ili ocistiti mu usi, takvi postaju meta, okrutno.. Okrenuli smo se virtualnom svijetu gdje su svi ono sto bi željeli biti daleko od pravog stanja... Svi su nasmiješeni, sretni, okruženi prijateljima, ljubavima svojih života, djeca kao iz nekih magazina, prividno idila... A iza kulise se kriju ogorceni, osamljeni ljudi kojima je vazniji lajk od price sa svojom djecom. Brakovi raspadnuti, prijateljstva lazna a profili puni srca i srece.. Koga lažemo, ciji život živimo? Sto se dogodi kad se odjavimo sa mreze.. Jesmo li tada oni pravi mi?
Nije mi vrag dao mira i pogledala sam profil covjeka koji je uradio taj monstruozni cin.. Njegov profil je pun te nesretne djecice, selfiji sa njima, slave rodendan, svi sretni, pjevaju a kad se kamere ugase vlada muk i tisina, strah i zlostavljanje. Otvorimo ljudi oci za stvarni svijet, onaj u kojemu su zlostavljena djeca, zene, zivotinje... Poduzmimo nesto vise od tuznog ili ljutog smajlica. Moc pojedica je puno veca nego sto ljudi vjeruju, ako nista vasa djeca ce slijediti vas primjer a i njihova djeca njihov i to je vec dosta.. Dignimo pogled sa savrsenih ruzicastih instagram feedova i obratimo pozornost na bitne stvari jer ako znamo za neka nasilja odgovorni smo poduzeti nesto. To ne mora biti veliko uplitanje i stvaranje sebi probleme, nekada je dovoljan osmijeh i zagrljaj ljudima koji pate, dat ce im snage kad znaju da netko je uz njih.Ucimo djecu da prihvacaju razlicite od sebe kao jednake sebi, da utjese uplakane vrsnjake, daju pola svoje kifle napustenom psu, da primjetne tudu tugu.. Kad to uspijemo vec smo ucinili mnogo.
Ako si ti žrtva,zaboravljena sto od sustava sto od srece,ima nade.Skupi snagu ,potrazi pomoc.
Zasluzujes srecu a ne tugu i strah.Digni glas i spasi se.
email na kojem mozes potraziti pomoc : spasime1635do12@gmail.com