Mislila sam da nikad necu izgovarat neke recenice,kao što ih izgovaraju"stari ljudi".
Dok valjda nisam dosla do te zrelosti da priznam sebi a i drugima da to nije vise za moje godine.
Evo prevalila sam i preko tipkovnice. Nije za moje godine. Nema ih toliko puno samo blizu cetvrtom desetljecu(jel ocito moje odbijanje priznanja koliko ih je zapravo). :)
Da se vratim na temu. Godine su mi dale nova pravila igre. Nove smjernice i nove poglede.
Mozda su me malo potrošile al ne bih se tako izrazila,najbolji termin bi bio da su me filtrirale za život i kako ga želim živjeti.Za mnoge stvari sam postala prestara. Prestara sam za vuci potegni.
Za ikakve igrice koje zapravo nisu igrice u pravom smislu te rijeci. Naime nikad ne odbijam igrati se,za to nikad necu ostarit. Dijete u meni je zauvijek tu,mali sanjar i pustolov.
Stara sam za iznova i iznova davati nove šanse uzalud. Stara sam i za smišljati izgovore i opravdanja.
Za druge!Al opet dovoljno mlada da opravdam sebe. Godine me mozda nisu naucile do kraja što istinski želim al su me izgradile da jasno znam što nikako ne želim.
Što odbijam što napustam,cemu okrecem leđa i cemu dajem sebe.
Zvuci sve kao klišej al i to godine nose. Mudre price nose mudrost,iskustvo i malo bola. Moje nisu sve takve,moje su malo šarene,malo tuzne,mrvu apsurdne..ima ih malo al opet uzasno puno. Dovoljno puno da me cine ovakvom. Naivnom,lakovjernom,strpljivom al sve se preokrene u meni u tren. Od naivne dobronamjerne cure dođe žena koja rusi, kucka u meni izvadi kanđe i bez trunke milosti gazi.
Borim se za sebe,za sebe "mlađu" koja nije znala,vjerovala je,puštala i dala se navest da zanemari svoj unutarnji glas koji je upozoravao. Prestara sam za ignorirat svoje unutarnje razgovore duše.Oni su neupitno najvaznija karika nas samih. Kad bi se samo prepustili i vjerovali da su svi odgovori u nama sve bi bilo kako treba. Bez patnje bez boli. Ali cesto nas ponese liubav,vjera i nada da bi trebali drugim putem,pa zalutamo. Labirintom koji ne vodi nigdje. Na tim putevima naiđemo ne na krive ljude nego bas suprotno one prave za taj tren,za taj put. Oni nas uce,o sebi,o njima o cjelini. Svi ti ljudi po putu imaju svoju svrhu,biti tu neko vrijeme okrznut nas. Baciti na dno,izvadit nas ili spasit. Ovisi kako je zacrtano.
Na njih gledam sa razumjevanjem onim pravim ne licemjernim. Bez osude jer znam da tako mora. Mnogim pravim neprijateljima sam pruzila ruku i krenula dalje,u miru bez gorcine. To su isto godine napravile. Prestara sam za zamjeranja i osvete. Za istjerivanje pravde. Ima nešto u što vjerujem vise od iceg a to je karma. Ona te stigne uvijek. Svaka zanemarena uvreda,svaka bol se naplati. A moje suze i pregrizena ona knedla u grlu se pretvara u energiju i kao gorivo me bustaje za dalje. Za nove verzije sebe i nove padove ali i uspone. U meni jos ima mladosti ali ne onako lude, mozda cak i luđe. Ucim se balansirati sa mudroscu i smjeloscu. Sa smijehom i suzama sa mirom i onim slatkim nemirom u trbuhu. Ne mislim da su moje godine neke velike,neke mudre neke vazne iako jesu stepenica za nova shvacanja.
Svakako je faza u kojoj se cijene neke druge stvari,na koje prije nisam obracala pozornost. Koje sam od strke obaveza i zivota stavljala na druga mjesta prioriteta.
Danas glasno i jasno kazem da sam ja najvaznija. Moj mir i moja sreca. I ne, nije samoljublje nego je došao moj red. Moj je red da radim samo ono što ja želim Moj red je da budem tko ja želim Moj red za moju srecu i toliko željen mir
Koja je cijena ovih mojih odluka i rezova??
Mala,koliko god se u dugim nocima cinila pregolema. Nepremostiva. Uglavnom precijenjena. Sve što po putu do mira izgubim nije tu da ostane. Da se zadrži. Sve potrebe da budem u kalupu,da mi se osmjesi i dodiri mjere sve je uzalud. Jer je moje vrijeme. I trosit cu ga,bezobrazno,oholo i slatko. Jer ja tako tad želim. Glumit cu damu,bit cu seljanka i pretvarat se da ne citam izmedu redova jer me to zabavalja. Nekad ležeči pod jorganom tri dana,placuci na sladunjave pjesme,dignut se, okupat se i obuci najsvecaniju haljinu i otici prosetati psa. Igrati se sjenkama po zidu i plesati. Raditi ono sto ja zelim bez opravdavanja sebe zasto sam kriva za druge. Prestara sam za to.
Sa tim famoznim godinama sam pomakla granice izdrljivosti i patnje.Danas je to znatno krace vrijeme istrpljavanja. Znali su mi reci da su uz mene i proslost sad zrtve mog zivota od prije. Al to su opet zasluzne godine i prestara sam za ucenje drugih kako da se ponasaju.
Nemam više vremena za a bogami ni strpljenja za polovicne neizgradene licnosti u mom zivotu. Želim sve,al baš Sve ili Ništa!
Rijesila sam u sebi da sam spremna živjeti bez kompromisa zauvijek.
Umorio me strah i trepet kako se drugi osjecaju i pod kojim kutem da savijem leda.
Kako im se dodvorit i pazit na njih,dok istovremeno dio po dio sebe nepovratno gubit.
Prestara sam za to. A svi koji me u dubini sebe ne mogu prihvatit ovakvom danas mudrom sutra ludom nek odrastu ili odu. Tad ce imat prihvacanje svakog tko nije kao oni.
Bas i je genijalnost u razlicitosti i to je zacin svakog od nas. Godine su nevazne za ove spoznaje,netko puno pametnije ce ove stvari primjenit u dvadesetima meni je trebalo dosta dugo da stvari pravilno imenujem.
Al nije nikad kasno,koliko god godina imala.
P.S ovo je moj prvi post blog nakon sto godina,nakon borba i borba iza mene. Dragi citaoce budi blag sa osudom i gramatikom jer je napisano u dugoj nesanoj noci u želji otputanja kao vid terapije.