Moja mala prvašica

I tako je došao i taj dan – moja druga curica zakoračila je u svijet velikih slova, bilježnica s crtama i kvadratićima, rasporeda sati i zvona za početak nastave.

Prvi razred. Iako sam mislila da će mi drugi put biti lakše, da već znam proceduru, da sam prošla sve – od prvih torbi većih od njih samih do potraga za gumicom koja se uvijek negdje izgubi – moram priznati, nije bilo ništa lakše.

Jer ovo nije „još jedno dijete u školi“. Ovo je ona – moja druga kćer. Ona koja ima svoj svijet, svoj smijeh, svoj pogled pun pitanja i nestašluka.

--- Moja posebna, moja nježna i snažna dušo. Ode mi i ti u novi život. Odrastanja, učenja i novih prijateljstava. Veseliš se i jedva si dočekala sjest u školske klupe.

Cijelo ljeto ti je to bilo na pameti i jako zrelo i spremno ju čekaš.

Nimalo, ali nimalo ne sumnjam da ćeš rasturit. Pitala si me sinoć, dok od uzbuđenja nisi mogla zaspati noć prije prvog dana: „Mama, a što ako dobijem 1 u prvom razredu?“

Nasmijala si me, rekla sam ti da je sve moguće, ali da ocjena nije ono što ti jesi i da nam se svima potkrade pad i greška.

Znam da je tebe, malena, strah novog, ocjena i one strogosti kojom plaše djecu – ali toga nema takvog.

Dobit ćeš najbolju učiteljicu, sve stare a i nove prijatelje. Čeka te prvi osjećaj slobode i izlaska iz gnijezda. Prve simpatije, puno smijeha i igre na velikom odmoru

. Meni je važno da si pristojna i draga.

Da pomažeš slabijima od sebe. Te me stvari čine ponosnom, a ne same petice u dnevniku.

Često te promatram i nekad si mi tako malena da te ne bih dala još u svijet, a nekad me iznenadiš svojim izjavama pa pomislim da bi trebala preskočiti par razreda.

To je ona zrelost u tebi – osjetila sam je na tvom rođenju. Dugo sam te kao bebu gledala kao staru dušu i to te prati i danas. Posebna si.

Posebne stvari voliš i dalje si zaigrano dijete, ali moje posebno.

Ne volim te uspoređivati sa sestrom, ali dvije ste različita svijeta. Život s tobom je druga dimenzija od života s njom. Sa sestrom sam imala druge emocije i sve u meni, a s tobom imam ovo – jednu novu, nježnu, ali snažnu priču.

--- Prvi dan donio je more emocija.

Uzbuđenje, ponos, malo treme, a i suzu u kutu oka (nije potrebno reci cijem).

Hodali smo prema školi, ti veselo skakućeš, a meni se čini da hodam iza tebe i vraćam se unazad, gledam film iz početka.

Kao da je jučer bila ona mala beba koja se bojala ostati bez moje ruke, a evo te sad – koračaš ispred mene, hrabra i samouvjerena.

U učionici – šarenilo, baloni, nasmijana učiteljica i klupe koje mirišu na novo.

Sjela si, otvorila pernicu i okrenula se da mi mahneš. U tom trenutku shvatim – ovo je to.

Još jedan početak.

Još jedna priča. Još jedno „odvajanje“.

A opet, koliko god bilo teško pustiti, toliko je divno gledati kako rastete.

Jer nema većeg ponosa nego kada vidiš svoje dijete kako ulazi u svijet znanja, prijateljstava, igara i novih avantura. I da, znam da me čeka i čitanje zadaća, i tisuću puta „Mama, gdje su mi bojice?“, i podsjetnici za tjelesni, i ranojutarnja borba s pletenicama koje nikako da budu iste…

ali nekako mi se sve to sada čini kao najljepši dio života.

Ona je prvašica. Moja mala, velika prvašica. A ja sam – mama koja uči ponovo.

Da pusti. Da vjeruje. Da se raduje s njom. I da piše, jer ovi trenuci vrijede da ostanu zapisani.

Nisam jako dugo pisala al noc prije prvog dana je bila duga a iscekivanje veliko...