Ja sam jedna pekmezava majka,cesto si prigovaram.Puno naizgled obicnih stvari mi tesko pada.
Polazak u vrtic sam preplakala,svaku njenu veliku i naglu promjenu sam emotivo prozivjela.
Naravno skrivam od nje svoju mekusavu stranu,ne zelim bas da vidi kako se rasipam zbog gubitka prvog
mlijecnog zuba,prvog nastupa u vrticu,gimnastici...Progutam knedlu sakrijem suzu i prevlada ponos i misao
ja sam ovo rodila. Nabacujem si zahvalnost sto je zdrava,ziva al u meni neka neobjasljiva tuga.
Tuga i pitanje kud prije,jasno mi je da trebam zivjeti u sadasnjosti,prepustiti se i jednostavno zivjeti sada ,bez misli
o brzini kojom juri zivot.Tako i radim vecinu vremena dok me nesto ne izbaci iz kolosjeka.
U razgovoru sa drugim mamama zakljucila sam da su podjeljene na dvije skupine
-one koje na to gledaju kao na "normalnu" stvar i odahnu kad pocne nova skolska godina
-one koje zele da to "normalno" ne primaju srcu i da nemaju u sebi tugu jer mi je djete vec veliko,a sta ima
da se rodilo?
Mene uskoro ceka suocenje sa prvim razredom...odbijam razmisljati jos o tom,cim mi dode misao,sutnem ju ;)
Razmisljat cu o tom kad bude 5do podne,do tad si Rebeka jos uvijek mamina beba :)
Neki dan sam isla predati papire u skolu,vozila sam ju sa sobom...da vidi kako skola izgleda.
Koracale smo prema skoli,teski su koraci bili,gledam ju,malo preplasena,znatizeljna,stidljiva.Drzim ju za ruku
-ulazimo,meni se vracaju filmovi moga djetinstva ...Vidim sebe kako trcim tim hodnicima..zvono me prene
pogledamo se i smijemo se.Objasnjavam joj gdje je sto...napravile smo dir po cijeloj skoli.Odjednom mi se
cini tako malena naspram tih velikih hladnih zidova skole. Njoj govorim kako sam ponosna,presretna sto je
doslo to vrijeme da ju upisujemo. Knedla ko kuca u grlu al gluma bezprijekorna. Predali papire,dobro je..
Pitam ju kojim putem kroz skolu da izademo,kracim ili duljim...ipak bira dulji,znatizelja prevladala...Skola
joj je super ali je prebucno zvono odmah je rekla u izvjestaju tati na telefon.Mali korak za covjecanstvo
za nas Ogroman... Veselim se buducnosti,obozavam ju promatrati kako se snalazi,kako se mjenja i sazrjeva.
Ne zelim ju sputavati zbog mog blesavog osjecaja,pustam ju da bude sto samostalnija,neovisnija.
Srce mi zatitra od srece kad vidim kako se pretvara u divnu djevojcicu,,poticem ju da bude hrabrija,svjesnija
svoje velicine i sposobnosti.Svoju "tugu"(citaj nostalgiju) odtugujem kukajuci prijateljicama koje prolaze isto
sto i ja,nisam jedina pekmeza,tjesim se.
I one imaju jednako "blesave tuge" brinu nas iste stvari ,more iste misli.Puno je lakse kad sa nekim djelis
iste dijagnoze :) O ovoj temi cu sigurno jos tipkati jer taj dan D kad krene u skolu ce u meni izazvati bujicu
emocija koje moram prenjeti,ovo je moja terapija ;) Do tada cu grliti ovu moju sestogodisnju bebu :)