Nemoj,što ce ljudi na to reci

Nemoj, što ce ljudi reci

Ovo je recenica koja je toliko snova, nada, ljubavi, poslova unistila.

U samom startu ih je pokopala i nije dozvolila niti da korijenje pusti i da se razvije.

Svi smo ju sigurno culi,

što od baka, roditelja, prijatelja, partnera ma sa svih strana.

Iz njih je cesto govorila vlastita nesigurnost, neznanje strah.Ili jednostavno ne gledamo svi na sve isto.

Razliciti smo i kao takvi imamo i razlicite želje i potrebe.

Ali niti u razlicitost nije problem,razlicitost je svrha nas jedinki, problem je misliti o onom što ce ljudi na to reci. To je prva stvar u radu na sebi koju moramo riješiti.

Osloboditi se mišljenja drugih. Jer nas koci i ne dozvoljava nam da budemo ono tko zaista jesmo.

Sjecam se svog svjesnog otpustanja te poznate fraze, dogodio se dosta davno.. Izmami mi osmijeh kad god se sjetim..

Bio je sparni ljetni dan, kise nije bilo mjesecima i nadvili su se crni oblaci negdje oko podne. Pocela je pljuštati kiša kao iz kabla, ljudi su se razbježali u zaklon a u meni se rodila ogromna želja da kisnem.

Da napravim korak iz zaklona i raširim ruke i pustim da me umiva. Znam da zvuci ludo i potpuno je nepotrebno stajati na kiši i kisnuti

al morala sam to napraviti. Dali vam je poznat onaj osjecaj kad jednostavno nesto morate, pa razmislite i stanete.. E ja nisam stala ni premišljala,nisam dozvolila sebi da me zakoci dubioza sramotim li se, ja sam kisnula, raširila ruke i slavila. Slavila slobodu bez opterecivanja što ce tko o meni mislit..I naravno da su bas tad kao naruceni naišli ljudi koji su mi

gestama vrteci rukama oko glave govorili da sam luda :)

Tad sam se jos jace nasmijala i prepustila se kiši.

To mi se urezalo u pamcenje i želim taj duh i ne opterecivanje prenjeti na moje cure.

Želim ih nauciti slobodnom životu.

Da nikome ništa ne duguju, nikakva objašnjenja, nikakva opravdanja zašto nešto žele uciniti, kako to žele uciniti ili s kim to žele uciniti. Da su same svoj gospodar.Svog života, kako si ga poslože da ce ga tako i živjeti. Nek biraju radost i veselje nek slobodno zagaze u lokvicu vode

na putu ako ih to veseli.

Svojim primjerom im dajem do znanja da život može biti šaren i ne po špagi.Pokazujem im da je divno biti razlicit,ne ukalupljen.

Ucim ih da se igraju sa modom i da ne moraju biti kao ostale .

Pripremam ih i na to da se nece svima svidjeti,da ce biti nekad i osudene,neshvacene . Taj mi je osjecaj jako poznat,od malih se nogu nisam imala potrebu uklapati i biti kao drugi...

Što nije najbolje prihvaceno,što od ucitelja,nastavnika,prijatelja..

Ljudima je lakše pristupati svima isto a sa ovima koji su van kalupa

jednostavno ne znaju.Smatraju ih cudacima ;) Vec i tada me nije bilo briga što o meni misle,ali kad si djete neke stvari ne razumiješ kao danas,u meni se znao radati bunt,pa sam se namjerno još više isticala.

U srednjoj školi sam dobila razrednicu koja je cijenila ono u meni što je za druge bilo ili too much ili cudno. Ona je odigrala veliku ulogu za ono tko sam danas.Bila je vodilja al opet dozvoljavala meni da budem tko jesam.. Uz nju sam svoja krila raširila i prepustila se svom unutarnjem glasu da me vodi.Lagala bi kad rekla da je uvijek lako biti svoj i ne razmišljati kako ce ljudi to prihvatiti. Pogotovo otkad sam majka,tu je doslo do nekih "struja" gdje moram dobro vagati.

Što reci,kako odreagirati,jer imam "teret" primjera...pa sam u dobrom izazovu... U jednu ruku poželim da su mi cure prihvacene a u drugu ruku ne želim da izgube putem ono djete u sebi radi mišljena drugih.

Previse je djece zarobljeno u nama,previse je sjete i tuge u ocima.

Život je prekratak da bi zaobilazili svaku lokvicu...Prodrmajmo sami sebe i pronadimo onu radost u nama,zaigrajmo se ovog života :) Dopustimo si

malene radosti bez opterecenja o drugima..ako vas veseli obojite kosu u rozo,sparite nespojivu garderobu...Pišite blog,rolajte se..cinite i živite ono što istinski želite...Sa svojim životom upravljajmo samo mi.