Nemoj, što ce ljudi reci
Ovo je recenica koja je toliko snova, nada, ljubavi, poslova unistila.
U samom startu ih je pokopala i nije dozvolila niti da korijenje pusti i da se razvije.
Svi smo ju sigurno culi,
što od baka, roditelja, prijatelja, partnera ma sa svih strana.
Iz njih je cesto govorila vlastita nesigurnost, neznanje strah.Ili jednostavno ne gledamo svi na sve isto.
Razliciti smo i kao takvi imamo i razlicite želje i potrebe.
Ali niti u razlicitost nije problem,razlicitost je svrha nas jedinki, problem je misliti o onom što ce ljudi na to reci. To je prva stvar u radu na sebi koju moramo riješiti.
Osloboditi se mišljenja drugih. Jer nas koci i ne dozvoljava nam da budemo ono tko zaista jesmo.
Sjecam se svog svjesnog otpustanja te poznate fraze, dogodio se dosta davno.. Izmami mi osmijeh kad god se sjetim..
Bio je sparni ljetni dan, kise nije bilo mjesecima i nadvili su se crni oblaci negdje oko podne. Pocela je pljuštati kiša kao iz kabla, ljudi su se razbježali u zaklon a u meni se rodila ogromna želja da kisnem.
Da napravim korak iz zaklona i raširim ruke i pustim da me umiva. Znam da zvuci ludo i potpuno je nepotrebno stajati na kiši i kisnuti
al morala sam to napraviti. Dali vam je poznat onaj osjecaj kad jednostavno nesto morate, pa razmislite i stanete.. E ja nisam stala ni premišljala,nisam dozvolila sebi da me zakoci dubioza sramotim li se, ja sam kisnula, raširila ruke i slavila. Slavila slobodu bez opterecivanja što ce tko o meni mislit..I naravno da su bas tad kao naruceni naišli ljudi koji su mi
gestama vrteci rukama oko glave govorili da sam luda :)
Tad sam se jos jace nasmijala i prepustila se kiši.
To mi se urezalo u pamcenje i želim taj duh i ne opterecivanje prenjeti na moje cure.
Želim ih nauciti slobodnom životu.
Da nikome ništa ne duguju, nikakva objašnjenja, nikakva opravdanja zašto nešto žele uciniti, kako to žele uciniti ili s kim to žele uciniti. Da su same svoj gospodar.Svog života, kako si ga poslože da ce ga tako i živjeti. Nek biraju radost i veselje nek slobodno zagaze u lokvicu vode
na putu ako ih to veseli.
Svojim primjerom im dajem do znanja da život može biti šaren i ne po špagi.Pokazujem im da je divno biti razlicit,ne ukalupljen.
Ucim ih da se igraju sa modom i da ne moraju biti kao ostale .
Pripremam ih i na to da se nece svima svidjeti,da ce biti nekad i osudene,neshvacene . Taj mi je osjecaj jako poznat,od malih se nogu nisam imala potrebu uklapati i biti kao drugi...
Što nije najbolje prihvaceno,što od ucitelja,nastavnika,prijatelja..
Ljudima je lakše pristupati svima isto a sa ovima koji su van kalupa
jednostavno ne znaju.Smatraju ih cudacima ;) Vec i tada me nije bilo briga što o meni misle,ali kad si djete neke stvari ne razumiješ kao danas,u meni se znao radati bunt,pa sam se namjerno još više isticala.
