Da se upoznamo, ja sam Olga- kreten mama.
11:55 Sve je savrseno,sasvim obican dan... rucak skuham, jos se samo krcka brokula za malenu..
Stol je serviran,osjecam zadovljstvo jer sam uspijela uz bebu imati sve pod kontrolom
Sve sam uspjela,kuca blista,beba presvucena, naspavana za 5-10 minuta stize tata i sestra i idemo rucati..
Zazvoni mašina dajuci mi znak da je gotova sa pranjem..
Uzmem bebu u narucje i idemo izvaditi rublje iz masine...
Organizacija je pola posla...( uvijek odvajam rublje kad ga vadim.)
Bebu stavim u kut i njoj dajem carape..
Hrpa sa rucnicima, potkosulje tu, bebine i Rebekine stvari na trecu hrpu...
Pogledam ju , panika...
Vicem neeee...
Jedan jako dugi neee i suze, vriska...
Sta da radim Boze...
Hvatam malenu, vadim joj bocu deterdženta za mrlje iz usta i trcim sa njom...
Saberi se seberi.
Vicem sebi dok me ona gleda zbunjeno...
Uzimam casu nalivene vodu sa serviranog stola...
Uljevam u nju i vadim rukom pjenu iz njenih ista...
Prepala se, place..
Umivam ju, opet voda u usta sapirem i vidim ima toga dosta..
.Boze sta cu, otrovala mi se beba...
Gotovo je... Panika... Noge oduzete... Strah... Trcim sa njom... Mora povratiti Guram joj prste u usta ona vristi Opca panika...
Ne ne ne ovo se ne dogada Gdje mi je mobitel...
Vrtim se sa njom u rukama.
Zovem muza, u pozadini cujem žamor vrtica...
Govorim mu zovi hitnu, Kristina nije dobro, on odmah poklapa...
Trcim dolje kod mojih, upravo rucaju... Nesvjesni drame pitaju sto se derem...
Kad su me pogledali u ocima su vidjeli sve.
Opet panika.
Majka uzima Kristinu, dolazi muz, hitna stiže...
Povratila je.
Pjena i jabuka od dorucka...
Smije se majkinom psu i vice wau wau...
Imam savrsenu bebu kojoj je zivot ugrozen mojom nepaznjom...
Ovo nije bol, ovo je agonija... Hitna je tu... Ukratko prelazimo sto se dogodilo i cita se deklaracija sa deterdženta 12:15
odlazim sa njima za Metkovic
Preplašena je i ona od moje panike ...jurimo hitnom a nju zabavljaju svi ti aparati sto vijore dok se vozimo... Neizvjesnost, strah, krivnja i ocekivanje da se probudim iz stravicne nocne more...
Spajam ju na siku, kaslje...
O Boze sve je to spaljeno... Izgoreno od kemikalija...
To su misli koje mi ore u glavi
Vidim samo oci tehnicara,bez osude su, zabrinut je ali mi pogledom daje nadu. Pregledavaju ju je i svi oko nje tepaju, divni su.
Rade joj balone, zabavljaju je... Grlo je dobro,Boze hvala ti Naprave sve sto je u njihovoj moci, cujem tihi razgovor doktorice al ne uspijevam uhvatiti o cemu je rijec... Idemo za Dubrovnik...
Govori mi smireno, optimisticno..
Nije zivotno ugrozena, trebamo provjeriti pluca i izvukla se..
Zamolim ju da mi ponovi jer ne ulazi na prvu...
Doktorica se nasmije, dode mi da ju zagrlim
Primjecujem da ima vrhove trepavica plave, zgrozim se sebe kako u tom trenu mi to zapadne za oko pokraj ovakve drame... Govore mi, dobro je...
Imala je srece... Pripremaju me da ce sirene biti upaljene da me ne hvata dodatna panika... Lezim a na meni lezi moja beba, moja dusa mala koju sam za dlaku izgubila zbog nepaznje. Zaspala je dok smo izlazili iz Metkovica...panicno opet gledam tehnicara i pitam smije li spavat.
A u mislima ajme sto ako se ne probudi...
Stavljam joj dlan na trbuh ne govoreci nista..
Cisto da joj pratim udisanje...
Dise Bogu hvala Mobitel mi stalno zvoni...
Ako se pomaknem probudit cu ju... Neka zvoni... U pola puta zovu me od doma...
Rebeka place, kako joj je sestra pita...
Velim dobro je nema straha, brzo cemo se vratiit...
Prepricava mi da joj je jedna prijateljica u vrticu rekla da ce seka umrijeti... Gutam knedlu, suze mi idu... Uvjeravam ju da nece,da je dobro... Osjetim empatiju od covjeka kraj mene... Tesko je... Pa se sjetim cijele drame koja je lose zavrsila sa djecakom iz Metkovica.
Zbunjena, preplašena, po stoti put pitam jel zivotno ugrozena...
Svaki put mi osmjehom vrate da ce bit dobro...
U Dubrovniku smo... Parkirali smo se i cujem vozaca kako vice ne ne ne i cujem bum... Zabila se neka zena na parkingu u nas...
Nasmijala sam se prvi put od srca..
O Boze dali je to kraj mojim nevoljama danas
Pregledavaju bebu i dobro je... Ostajemo na promatraju... Ona je vesela, zaigrana, ziva i zdrava... Upoznajem divne zene na odjelu..
Pri pruzanju ruke prestavim se kao Kreten mama, ne iz zabave vec iz ocaja. Gledam te mame koje imaju bolesnu djecu i gledam svoju bebu koja je tu zahvaljujuci meni...
Savjest grize kao nikad... Al' dobro je... Zavrsilo se dobro, nema smisla razmisljati sto bi bilo kad bi bilo, ili da se nije dogodilo...
Ovo pisem sa dobrim odmakom iza ove drame,jos nisam dosla sebi.Jos je strah duboko u meni,mislim da ce ostati tu jos dugo.
U trenu sam ju mogla izgubiti,okrenuo nam se svima zivot naglavacke...tek sad sa odmakom shvacam ozbiljnost svega.
Na srecu sve je izaslo bez posljedica,ona je vec to popodne bila ona ista,moja malena nasmijana bebica.
Recenica koja mi zvoni kad razmisljam o tome je recenica koju mi je rekla glavna doktorica odjela kad nas je otpustala
"djeca su vam kao mlijeko koje idete prokuhati,pazite pazite i okrenete se za tren a ono pokipi"
Ne pokusavam se
opravdati niti trazim od tebe koji ovo citas da me potapsas po ramenu i kazes svima se moze dogoditi ali sa tom sam
recenicom nasla u sebi utjehu.
Kreten sam majka koja grijesi,koja sada nad njom bdije jednako kao i prije.
Ovo prihvacam i shvacam kao lekciju.
Mislim da svaka majka pokusava sto vise stvari napraviti odjednom ali u nekom
trenu moguce je da sve krene po zlu,tako se dogodilo i meni,al to je zivot ...pun izazova,padova i uspona :)
Beskrajno zahvalna sto je sve izaslo na dobro,gledam ju dok raste i pri svakom zvuku sirene,tiho se pomolim
da im andeli budu kao meni u pomoci <3
