Na svako moje zakleto nikad zaleti mi se kao "aha,to ti mislis"bumerag nazad u glavu .
Tako je bilo i ovaj put,nakon kiša suza koje sam prolila zbog moje voljene Pegy rekla sam
nikad više pas u obitelji.Jednostavno se ne mogu nositi sa boli koju nosi gubitak te vrece buha.
Velika je obaveza,velika se ljubav rodi a realno život im je prekratak...Pegy je živila 14 godina što
je poprilicno puno za psa al za clana obitelji kako sam ju smatrala premalo.
Rebeka je najviše navaljivala za psa al bi joj ja vrlo "mudro "odgovorila da sam joj rodila sestru i nek šuti :)
I muž je bio na mojoj strani glede novog psa,sve dok ga nije ona obrlatila(kako kceri znaju).
I od tad je pocela prica da cemo kupiti nekad psa,u skoroj buducnosti .Zapravo kad Kristina nauci da ne jede psecu hranu :)
Tu sam se i ja pocela lomiti,mamile su me njuškice i odluka je pala da želimo Bostonca i to je bilo to.
Ali bilo je na cekanju dok stvarno Kristina skonta da ne jede sa poda i da mu ne krade hranu,znam kako zvuci al Boze moj :)
Nasla sam uzgajivacnicu, kontaktirala ih,sve zapravo bilo dogovoreno al do ljeta negdje.
Dok mi muž nije poceo slati fotografije nekog psa ljudskih ociju...u opisu slike bi napisao ljubav..
hmmm da budem ljubomorna ili što??? I tako ispipava on teren i gleda moju reakciju.
Pa izjavi:" ja želim ovog psa,meni treba prijatelj,da samnom šeta..Vi svi imate hobije i nešto a ja nemam ništa!!"
(koje siroce manipulatorsko :) )