Dobar dan

Dolazim iz one generacije gdje na putu iz skole pozdravljam koga putem sretnem.

Jedan obican "dobar dan" osmijeh ili klimanje glavom bi bio dovoljano.

To mi je bilo usadeno i smatralo se nekom vrstom obaveze. Jednako kao kad bi dobila

lizalicu ili cokoladicu majcin pogled bi bio dovoljan da ko iz topa izvalim "hvala"..

Cesto bi od tih ljudi dobila pohvalu kako se uvijek fino javim,roditelji bi pucali od ponosa,

a ja tome nisam pridavala neku veliku vaznost. To mi je bilo nesto najnormalnije .Sa tim sam odgojena. Medutim stvari su se promjenile...odnosno vrijeme u kojem zivimo se promjenilo. Sada kad idem tom istom ulicom, sretnem djete i budem pozdravljena ostanem sa pitanjem,hoce li moja

kcer sutra pozdravljati nepoznate kao sto sam ja?

Da budemo na cistom ja zivim u malenom mjestu,gdje se svi manje-vise znaju...

U tako maloj sredini mislis da si zasticen da se nece dogoditi stvari iz crnih kronika..ali ja ne prepustam slucaju i zelim da mi je djete sigurno.

U opasnom vremenu zivimo,bombardirani smo losim pricama o ruznim stvarima koje se dogadaju.Strah me i pomisliti na sta su neki ljudi spremni ali dali se treba izgubiti pristojnost.I dali je meni usadena pristojnost kao djeteu da pozdravljam ljude na svom putu? Jesu li moji roditelji razmisljali o ovom na taj nacin. Dali je pristojnost pozdraviti ili je van svake pameti???

Kao drustvo smo se otudili,svi gledamo svoja posla,neobracujci na druge...

Hodamo svojim putem razmisljajuci o problemima obavezama,tek tu i tamo podignemo pogled i popricamo sa drugima.Genarealno mislim da se ljudi manje druze nego prije.

Prva moja kcer poznaje jako mali krug odraslih ljudi. Toplo se nadam da bi se odvazila njima javiti prva da ih negdje sretne,na tome radimo :)

Nedavno smo setali i pokraj nas je prosao jedan stariji gospodin,iskreno ni sama ga nisam znala..isao je nama u susret i iz mene je izletila stara usvojena sablona ponasanja...izvalim mu "dobar dan"...

-pogleda me Rebeka i pita,tko je to?

I tu se uvalim u klopku,ni sama ne znam tko je,ma ni razlog zasto sam ga pozdravila

Sto reci,kako ju odgajati u ovom vremenu

Ja sad vise nisam ona djevojcica koja na putu iz skole pozdravlja koga putem sretnem...

Promjenila se moja uloga

sada sam mama i na svoje djete trebam prenjeti neke vrijedne stvari...u jednu ruku ih ucim da ne pricaju sa nepoznatima,ne prilaze i nedaj Boze uzimaju nesto od ljudi koje ne znamo.A sa druge strane zelim da budu pristojna i komunikativna...

Kako pravilno postaviti stvari,vjerovatno sa njenim odrastanjem ce ona sama filtrirati svoje pozdrave i javljat se samo poznatima na svom putu,tako cu ju ja usmjeravati,zanemariti cu ono sto je meni usadeno. Novo doba nova pravila.