top of page
  • Writer's pictureOlga Mijic

Adio







Godina za pamcenje,zar ne?

Šaka suza vrica smija...ja ju gledam tako.Nije mi toliko ni crna ni mucna.

Pocela sam ju optimisticno i usprkos svemu tako ju i zavrsavam.

Najiskrenije nisam planirala pisati post o njoj,niti joj davati neki znacaj,al evo ipak imam potrebu u zadnjim satima reci joj "Adio i nikad više!"

Koliko se u njoj dogodilo loših stvari ali to nek nam budu lekcije.

Pocevši od famoznog covida,do otudivanja,zatvaranja,bolesti,neimastine i kao tocka na i ovo zadnje u Petrinji i okolici.

Znam da zvuci okrutno i znam da neki nece shvatiti al ovo nam je trebalo.Trebalo nam je da vidimo tko je tko u nevolji.Tko su nam takozvani prijatelji,tko je spreman pomoci u nevolji i bolesti.Puno je otkrivenja donio covid..puno osuda i saznanja za neke bolje i sretnije dane sto su pred nama.Profiltrirao je sve neiskrene i proracunate odnose.Hvala mu na tome.

Produbio i oplemenio odnose koje smo shvacali zdravo za gotovo.

Nije tako ni los ovaj covid,pale su maske,unatoc gusenju pod njima.

Meni je iskreno ova godina dala mnogo nasmijanih lica,toplih rijeci i ugrijala mi srce sa ljudskom dobrotom. Dala mi je zdravlje,snagu i mogucnost da vidim stvari ispod povrsine i razumijem strah u ljudima.

Na tren sam se i ja znala bojati ali prepustila sam se i prihvatila da nije mnogo u mojim rukama.


Mogu reci i da sam uzivala u njoj,naguštala sam se svojih bližnjih...

mislim da sam se i produhovnila jer sam u harmoniji sa roditeljima..

Dani u kojima smo bili osudeni samo na ukucane su prošli bez nasilja i to je veeeeliki uspjeh!

Nisam se razvela iako mi je ta ideja nekad bila opcija (hahahah) Disanje mi je postalo prihvatljivo.

Djecu sam donekle dovela u red,našla vrijeme za sebe...

Sve se nekako namjestilo kako treba,upoznala neke nove ljude,nova lica...

Nisam putovala al sam gledala putopise,citala biografije i upijala tuda iskustva..nisam puno pisala al sam radila puno ono što me vodi što mi daje snagu,puno sam slikala i valjda zato sam izašla dobe glave.

Za kraj me izulo iz cipela ova tragedija sa potresom...srce mi je puklo na vriskove i tugu u ocima. Al i ovdje nam je dan znak da vidimo kako smo zapravo mali,kako covjek sam kao otok ne moze puno.Kako smo ipak svi za jednog jedan za sve. Kako granice padaju kad treba,kako ce sve ovo biti sutra i vidjeti se tko je tko. Sve ce se sagraditi ponovo,stvoriti ce se nove uspomene,izgraditi nova prijateljstva.Istina životi se nece vratiti ali bit ce bolje.

Adio i nikad više!!!


130 views0 comments

Recent Posts

See All
bottom of page